Goldeneye
21.03.2008., petak
Zaluđen
|
Zar si toliko zatucana?! Od kada si ti «bogomoljka»? Jesi toliko nisko pala da razmišljaš ići u Međugorje? Ovo su pitanja koja su mojoj radnoj kolegici postavili članovi njezine obitelji i bliski prijatelji kada su doznali se ova namjerava uputiti za Međugorje iza Uskrsa. Dok mi je to pričala osjećala je jaku nelagodu i čuđenje. Na neki mi je načini drago, jer je upravo iz njezinih usta izlazilo kako danas svi idu u crkvu, te kako je to moderno. No, na prvu pomisao da bi se u njenom životu moglo nešto promijeniti poskakali su svi znani i neznani da je odgovore. Moji su roditelji agnostici, kao i većina njihovih prijatelja i poznanika. Nedavno je friendica od moje mame postavila čudno pitanje – «reci mi, jel Goldy još zaluđen Bogom, jel još liže oltare»? Popularno? Moderno? Jedna iz ženine obitelji rekla je neka maknemo Kristovu sliku iz dnevne sobe, jer je iritira, a nedugo zatim i da sam zatucani katolik s razmišljanjima koja su prevaziđena prije 500 godina. Moderno? Moderno je samo Božiću i Uskrsu trošiti velike novce na bogatu trpezu i desetke raznoraznih poklona, postavljajući Krista na 189. mjesto prioriteta. Ja, ovakav, zatucan i zaostao, zaluđen i usta musavih od lizanja oltara, svima u Kristu, želim sretan i blagoslovljen Uskrs! |
07.03.2008., petak
Boja života
|
Samo mislima mogu proći tvojim putem Kad padneš, na srce te mogu pridići Tek se tada mogu dotaći boje života koja izlazi iz tebe Svaka kap briše moje krive korake i ravna mi put da se ne spotaknem Klečati do bola ili plakati od radosti Dovoljno je samo podići pogled Širiš ruke u zagrljaj i pokazuješ put Voliš me Želim da, živim te |
05.03.2008., srijeda
Razlog za sreću
|
Ima dana, obasjanih posebnom srećom. Nikakve vanjske okolnosti ne mogu vam ništa, ni vrijeme, ni posao, ni nervozni ljudi, nitko vam ne može pokvariti dan. Dapače, svojim osmjehom vi bacate kamenčić svoje sreće u vodu, a maleni val koji se stvara postaje sve veći, sve dok ne stigne do obale. Vjetar je kidao kišobran koji sam nosio, a kiša je padala vodoravno, tako da mi je lice bilo posve mokro. Mogao sam izabrati lakši put, ali sam ustrajao bez obzira na vrijeme. Tvrdoglavost ili upornost, ne znam ni sam. Sjetim se samo pričice o slonu i mravu. Upita slon mrava, kuda ćeš ti, maleni? Mrav odgovara – idem u Kinu! U Kinu, začuđeno će slon, pa ti si tako malen i, očito, glup, kada misliš da možeš stići do Kine! Mrav se nije dao, pa odgovori – ja i ako ne stignem, barem ću umrijeti na vlastitom putu, a ti slone, pazi da ne zaostaneš za svojim krdom… Vani je sivo, hladno, a ja ko blesav, nasmijan, bez razloga. |